Kineziterapija
Kineziterapija (grč. kinezis- pokret, therapeia- liječenje) ili medicinska gimnastika medicinska je disciplina koja koristi pokret u svrhu liječenja oboljelih ili ozlijeđenih osoba. Ima dominantnu ulogu u rehabilitaciji mišićno-koštanog sustava i neosporno je najvrijednija metoda fizikalne terapije. Glavni ciljevi kineziterapije jesu: uspostavljanje, održavanje ili povećanje opsega pokreta, održavanje i povećanje mišićne jakosti, povećanje izdržljivosti, razvijanje ili poboljšanje koordinacije pokreta (mišićna edukacija i reedukacija), povećanje brzine pokreta, poboljšanje stava i položaja tijela, sprječavanje i ispravljanje različitih deformacija te poboljšanje funkcije pojedinih organskih sustava.
Drugim riječima, kineziterapija podrazumijeva svaki program u kojem se od sudionika zahtijeva izvođenje ponavljajućih voljnih dinamičkih pokreta, bilo aktivnih ili statičkih mišićnih kontrakcija. Vježbe moraju biti propisane ili se moraju izvoditi pod nadzorom. Uobičajena je podjela na 4 osnovne vrste vježbi: vježbe opsega pokreta, vježbe jačanja mišića, vježbe izdržljivosti i vježbe kondicioniranja.
Vježbe opsega pokreta temelje se na principu kontrakcija-relaksacija, a imaju za cilj održavanje ili povećanje opsega pokreta u zglobovima, za što treba prijeći inicijalnu točku rezistencije, tj. granicu boli. Vježbe jačanja mišića izvode se na principu opterećenja i mišićne napetosti i to tek nakon postizanja punog opsega pokreta, a dijele se na izotoničke, izometričke i izokinetičke.
Vježbe izdržljivosti obuhvaćaju vježbe aerobne i anaerobne izdržljivosti. Vježbe kondicioniranja ili rekreacijske vježbe provode se kod zdravih ili bolesnih osoba kako bi se poboljšala funkcija mišićno-koštanog, srčano-žilnog, centralnog živčanog, endokrinološkog, metaboličkog, probavnog i respiratornog sustava, ali i psihičkog stanja pojedinca. Kineziterapija se provodi prema određenim pravilima. Prvenstveno se tu podrazumijeva individualan pristup svakom pacijentu. Prilikom propisivanja vježbi u obzir se mora uzeti zdravstveni status pacijenta, njegova životna dob kao i opće kondicijsko stanje. Najčešće se vježba u ležećem položaju, ali vježbati je moguće i u sjedećem, stojećem, četveronožnom i visećem položaju. Kineziterapeut na početku uvijek mora pacijentu opisati pojedinu vježbu, zatim je pokazati kako se izvodi i konačno nastaviti nadgledati vježbanje samog pacijenta, uz poticanje i prikladne savjete. Vježbanje treba započeti laganim zagrijavanjem, a zatim intenzitet vježbi povećavati sve do pojave umora. Vježbe se izvode uzastopnim ponavljanjem mišićnih kontrakcija, koje se u ritmičnom slijedu izmjenjuju sa stankama za odmor.
Općenito, prednosti vježbanja možemo podijeliti na sustavne i lokalne. Sustavni učinci su povećanje kardiorespiratornog kapaciteta i mineralnog sadržaja koštanog tkiva te smanjenje boli. Lokalni učinci su povećanje opsega pokreta i mišićne jakosti. Potreban je oprez kod vježbanja i zato je nužna kontrola i praćenje liječnika, kineziologa i fizioterapeuta uz međusobnu suradnju.
Postoje različite vrste vježbanja, a za dobar program potrebno je primijeniti sve jer imaju različite učinke. Nakon zagrijavanja slijedi dinamičko istezanje, potom vježbe opsega pokreta (mobilizacije) i vježbe jačanja te na kraju vježbe relaksacije. Ne treba zanemariti ni vježbe disanja kao ni opće kondicijske vježbe, koje su važne za održavanje ukupnog funkcijskog kapaciteta lokomotornog sustava.
Stručni tim naše Poliklinike provodi kineziterapijski program koji, među ostalima, sadržava aerobne vježbe, vježbe opsega pokreta, mišićne kontrole, ravnoteže i koordinacije te posture.
